Dovoljno neupućen, a,
opet, savim iskren čitalac, mogao bi da optuži Dejana Nikolića za
sumnjivi običaj da bližnje nepotrebno zapanjuje svojim pisanjem,
da nas sve zasipa nekim nejasnim, skaradno paradoksalnim metaforama.
Šta on hoće da objavi neprilagođenošću svog života, glađu svojih
čežnji, ožednelošću svoga duha i svoje duše? Zašto i čemu ovi uznemiravajući stihovi,
pokuljali ko zna odakle, iz
okeanske dubine ponora beskonačne Naslade? Divalj i strašan
u svojoj oslobođenosti Nikolićev neizdrživi bogotražiteljski eros savija
čeličnu s(i)linu gravitacije, koja nas drži na zemlji
bezbrižne, u materijalnom svetu svakodnevnice, u bezbednosti gomile. I
ne može se prepričati njegov divlji, ukovrdžani, gipki stih.
Jer nema pesama koje više i potpunije liče na svog tvorca. I nema
modernije postmoderne poezije: najmodernije.
Ovde imamo posla sa opasnim mislima, sa eksplozivnim punjenjem
pred podnožjem Krsta. Ovo je poezije dendija-revolucionara. Ruska
poezija. Vizantijska poezija. Srpska poezija. To su lekovito sažete apokaloptičke Himne.
Sofiološki grumenovi lave
Smaka Sveta, bačeni na nas iz otkrivene budućnosti.
|